Torcidaš, kolekcionar i ČLAN Hajduka

Danas vam donosimo razgovor s jednim zanimljivim članom našeg društva. Mario Franić je jedan od osnivača White Boysa, prošao je sa Hajdukom tisuće kilometara, strastveni je kolekcionar Hajdukovih memorabilija i vjerojatno najveći van Lijepe naše, uz to je naravno član našeg omiljenog kluba.

DPH: Mario, za početak, ispričaj nam nešto o sebi. Odakle si porijeklom, tko ti je usadio ljubav prema Hajduku? Kad si prvi put bio na utakmici?
Mario: Pa, porijeklom sam iz Vrgorca, a živim i radim već više od 30 godina u Švicarskoj. U mom rodnom kraju su, može se slobodno reći, svi Hajdukovci. Moj pokojni djeda je bio veliki navijač Hajduka i već 60tih bi znao sjest na motor i otić na gostovanja po bivšoj Jugoslaviji. A isto tako i moj otac koji je kao momak već bio član Hajduka i išao na utakmice. Moja prva utakmica je bila Velež – Hajduk u Mostaru. Bio sam s mojim ocem i tada mi je bilo možda 8 godina. Još uvijek se sjećam da su bili prilično neprijateljski nastrojeni prema nama…

DPH: Jedan si od osnivača poznate Torcidine podgrupe White Boys koja se organizira u inozemstvu. Kako ste došli na ideju osnovati podružnicu Torcide (WB02) van Hrvatske? Kako ste se organizirali u vremenima kad internet nije bilo tako prošireno sredstvo?
Mario: Ideja se rodila kroz prijateljstva i zajednička putovanja na utakmice Hajduka u HR i po cijeloj Europi. Tako je skoro pa automatski došlo do organiziranja podgrupe jer smo prije svega htjeli pridonijeti radu Torcide u cijelosti. A kao organizirana grupa je bilo puno lakše organizirati putovanja, a i mnoge druge stvari. Isto tako smo pratili cilj skupiti sto više navijača Hajduka iz dijaspore u jednu grupu.

DPH: Kao aktivni torcidaš, na koliko utakmica Hajduka si do danas bio otprilike? Koja ti je ostala zapažena? Imaš li koju posebnu priču?
Mario: Hmm, teško reći. Mislim da sam, u moje aktivno vrijeme, bio na bar stotinjak utakmica. Tu je bilo i dosta malih utakmica ili pripremnih. Često sam znao i sam otići. Uvijek sam volio gostovanja u Rijeci jer mi je to bilo najbliže iz Švicarske, a uvijek je bilo dosta akcije sa Armadom, policijom… Onda je tu još gostovanje u Rimu, par vrlo dobrih gostovanja u Zagrebu, Osijeku, Vinkovicima, Varaždinu… Teško se sjetiti neke posebne priče, jer su sva ta putovanja na svoj način bila zabavna.

DPH: Tvoje TOP 3 utakmice na kojima si bio?
Mario: Roma – Hajduk, Rijeka – Hajduk, Varteks-Hajduk

DPH: Danas više nisi aktivni torcidaš, ali ljubav prema Hajduku ne može nestati. U krugu kolekcionara te smatraju najvećim kolekcionarom Hajdukovih memorabilija van Hrvatske… kako si krenio sa skupljanjem?
Mario: Da, nisam aktivan, ali Hajduk je nakon (naj)važnijih stvari kao što je obitelj još uvijek jako važan. Inače sam već kao klinac skupljao sve i svašta. Tako da sam kroz ljubav prema Hajduku došao i na ideju postati kolekcionar Hajdukovih memorabilija. Skupljam sigurno već 15tak godina.

DPH: Koji ti je najstariji predmet u kolekciji, koji ti je najdraži?
Mario: Najstariji predmet su originalne note pjesme „Tango boli“ iz operete „Kraljica lopte“ od Ive Tijardevića koja je napisana za 15. godišnjicu Hajduka. Najdraži predmet mi je očeva članska karta iz 1966. godine.

DPH: Danas si obiteljski čovjek, imaš ženu i dva sina… Jesi i njih „inficirao“ Hajdukom? Jesi ih već odveo na koju utakmicu?
Mario: A jesam… Svi su naravno članovi Hajduka. Mateo je bio sa 7 mjeseci na svojoj prvoj utakmici. Postoji slika gdje mu dajem bočicu, a u pozadini na sjeveru gore baklje… :-). Inače mi sinovi već znaju pjesme Hajduka, ljeti ih „tetoviram“ naljepnicama i tako to…

DPH: Član si Hajduka od prvog dana. Među Hrvatima članstvo još nije prihvaćeno kao ultimativna podrška svom klubu. Kako bi nekome objasnio koliko zapravo vrijedi ta članska iskaznica za klub i za onog koji ga smatra svojim?
Mario: Držim da samo budali tako nešto treba objašnjavati…

DPH: Kako kao dugogodišnji navijač gledaš na sadašnjost Hajduka, sa sportske i upravne strane? Jeli Hajduk na putu prema svjetlijoj budućnosti?
Mario: Vrlo teško pitanje. Mislim da realno gledajući sportski i financijski Hajduk nikad nije bio lošiji. Tko to ne vidi, taj je ili slijep ili blesav. Naravno da prodaja nekakvim Amerikancima, Arapima… nije riješnje. Ideja „Našeg Hajduka“ je sigurno dobra i želja da Hajduk bude narodni klub je ispravna, ali pitanje je ukoliko je to u današnje vrijeme uopće moguće ili kako je to izvedljivo. Nalazimo se u doba krutog kapitilazima i sve se vrti oko novca, tako da se sa druge strane iskreno bojim za Hajduk. Što se sadašnje uprave tiče, može se reći da rade dobar posao i trude se, ali isto tako mislim da je moglo bolje. Osobno jednostavno želim bolje rezultate, neki naslov, prava europska gostovanja jer ove godine bez nekakvih rezultata mi vrlo teško padaju.

Zahvaljujemo se Mariju na razgovoru i želimo mu još puno lijepih trenutaka uz voljeni klub.

Bacite oko na dio Mariove kolekcije: